18-godišnji dječak svake je večeri tražio novac i odlazio iz kuće… ali njegovi roditelji nisu mogli shvatiti čega se toliko bojao kad bi se vratio 😱
Osamnaestogodišnji Nathan nikada nije bio običan tinejdžer. Govorio je vrlo malo, rijetko je ikoga gledao u oči, a posljednjih mjeseci njegovo je ponašanje postalo još zatvorenije, hladnije i teže razumljivo.
Isprva su njegovi roditelji mislili da je to samo zbog njegovih godina. Zatim su pomislili da je možda pod stresom. Ali sve se promijenilo onoga dana kad je Nathan gotovo svake večeri počeo tražiti novac.
— Mama, možeš li mi dati malo novca?
— Za što, Nathane?
Slegnuo je ramenima.
— Treba mi.
To je bilo sve.
Bez objašnjenja. Bez razloga. Bez izravnog pogleda u oči.
Ako bi njegova majka odbila, postao bi nervozan. Hodao bi po sobi od zida do zida, stišćući rukave među prstima, kao da mu nešto iznutra ne dopušta da ostane miran. Kad bi ga otac strogim glasom pitao kamo ide, Nathan bi dao samo kratak odgovor.
— Van.
I zatim bi otišao.
Ponekad ga ne bi bilo sat vremena, ponekad tri. Nekoliko se puta vratio poslije ponoći, s prašnjavim cipelama, blatnim hlačama i drhtavim rukama. Njegova je majka primijetila da bi se svaki put kad uđe u kuću okrenuo i pogledao prema ulici, kao da se boji da ga je netko pratio.
Jedne se noći vratio kući toliko napet da nije mogao ni pravilno umetnuti ključ u bravu. Majka je požurila prema vratima.
— Nathane, što se dogodilo?
Ušao je, zatvorio vrata, zaključao ih i šapnuo:
— Ništa.
Ali to nije bilo ništa.
Disao je teško, oči su mu bile prazne, a ruke su mu se još uvijek tresle. Te noći nije ništa jeo. Samo je sjedio u svojoj sobi i gledao kroz prozor sve do zore.
Sljedećeg jutra majka je pronašla malu mrlju crvene boje u džepu njegova kaputa.
Kad ga je pitala za to, Nathanovo se lice odmah promijenilo.
Ustao je, uzeo kaput i vrlo mirno rekao:
— Ne diraj moje stvari.
Od tog trenutka njegovi se roditelji nisu počeli bojati samo toga da njihov sin nešto skriva.
Počeli su se bojati da bi njegova tajna mogla biti mnogo mračnija nego što su ikada mogli zamisliti.
Nastavak u prvom komentaru 👇👇
Te se noći Nathan promijenio — ne malo, nego potpuno.
Više nije mirnim glasom tražio novac. Zahtijevao ga je.
— Treba mi, mama… molim te, treba mi danas.
Njegova se majka već bojala pitati za što. Svaki put kad bi to učinila, Nathanove oči kao da bi se ispraznile, kao da ne gleda u njih, nego u nekoga tko stoji iza njih.
Te večeri njegov je otac napokon izgubio strpljenje.
— Večeras ne ideš nikamo.
Nathan ga je dugo gledao. Vrlo dugo. Zatim je tiho rekao:
— Ako ne odem, oni će doći.
— Tko?
Ali Nathan nije odgovorio.
Zgrabio je svoj crni ruksak, otvorio vrata i izašao.
Taj se put nije vratio za sat vremena. Ni za tri sata. Čak ni do ponoći.
U pet ujutro njegova je majka sjedila u dnevnoj sobi, stežući Nathanovu fotografiju u rukama. Njegov je otac već tri puta zvao njegov telefon, ali bio je isključen. Na kraju su pozvali policiju.
Isprva je policija mislila da se radi o tipičnom slučaju nestanka. Osamnaestogodišnji mladić, svađa s roditeljima, noćni odlazak iz kuće. Ali kad im je majka ispričala o crvenoj boji, prašnjavim cipelama, drhtavim rukama i čudnim stvarima koje je Nathan govorio, lice jednog policajca se promijenilo.
Iste večeri, potraga je započela na rubovima grada, gdje je stajalo nekoliko starih, urušenih kuća.
Prvu su kuću pronašli nakon kiše.
Vrata su bila napola razbijena, a unutra se osjećao težak, vlažan miris. Svjetla baterijskih lampi klizila su preko ispucalih zidova dok se jedan član tima iznenada nije zaustavio.
— Ovdje ima nešto.
Nasred sobe visjela je lutka.
Nije bila velika, ali bila je odjevena onako kako bi netko odjenuo osobu. Kosa joj je bila povučena preko lica, a na zidu je crvenom bojom bio napisan samo jedan broj:
1
Policija je pomislila da je to neka vrsta zastrašujuće igre.
Sve dok nisu stigli do druge kuće.
Tamo je bila još jedna lutka.
Na zidu je pisalo:
2
U trećoj kući — 3.
U četvrtoj — 4.
I u svakoj kući bilo je isto: razrušena soba, obješena lutka, crveni broj i otisci stopala na podu koji su izgledali kao Nathanovi.
Vođa jedinice, Miles Rain, dugo je gledao posljednju lutku prije nego što je izgovorio riječi od kojih se Nathanovim roditeljima sledila krv u žilama.
— On nije samo vješao lutke. Nešto je ponavljao. Pripremao se za nešto.
— Čemu su služile lutke? — slabašno je upitala njegova majka.
Bez riječi, Miles je prišao bliže jednoj lutki i pokazao na mali papirić vezan oko njezina vrata. Na njemu je bilo ime. Ne ime lutke, nego ime stvarne djevojke.
Neka od tih imena bila su poznata policiji.
Godinama ranije, nekoliko tinejdžerica u gradu nestalo je na kratko vrijeme, a zatim su se vratile prestravljene i nijeme, ali nijedna od njih nikada nije jasno ispričala što se dogodilo. Slučajevi su bili zatvoreni zbog nedostatka dokaza.
Ispostavilo se da je Nathan znao njihova imena.
Ali najgore je tek slijedilo.
Kad je policija pretražila njegovu sobu, pronašla je staru bilježnicu skrivenu ispod kreveta. Na svakoj stranici bio je isti crtež: urušena kuća, obješena lutka, crveni broj.
A na posljednjoj stranici bila je napisana rečenica:
“Lutka ne vrišti. Lutka ne govori. Lutka ostaje tamo gdje je ostavim.”
Njegova je majka prekrila usta rukom i počela plakati.
U tom su trenutku svi shvatili zašto je Nathan kupovao lutke.
Nije ih volio.
Koristio ih je kako bi zamijenio ljude.
U svom bolesnom i mračnom umu pretvorio ih je u slike tihih žrtava. Lutke su bile ono čega se nije bojao. Nije mogao gledati stvarne ljude u oči, ali lutke mu nikada nisu uzvraćale pogledom punim optužbe.
Zatim je tim pronašao kartu.
Sedamnaest napuštenih kuća bilo je označeno crvenim točkama.
Ali u kutu karte nalazila se još jedna oznaka bez adrese. Pokraj nje bila je napisana samo jedna riječ:
“Posljednja.”
Kad su napokon pronašli tu kuću, već je bila noć.
Kuća je stajala na rubu šume — napola urušena, zaboravljena, kao da je godinama čekala baš taj dan. Kad su ušli unutra, prvo što su čuli bio je zvuk.
Ne vrisak.
Ne riječi.
Nego sporo, teško disanje.
Snop baterijske lampe pao je na zid.
Tamo je, crvenom bojom, bio napisan broj:
18
A ispod njega — Nathanovo ime.
Njegova je majka vrisnula.
Ali u tom istom trenutku, iz dubine kuće, čuli su glas svoga sina.
Slab. Slomljen. Prestravljen.
— Mama… nisam htio da me pronađu.
Miles je podigao svjetiljku prema tami.
I svi su se ukočili.
Jer Nathan je stajao u stražnjem dijelu sobe, okružen desecima lutaka.
Na svima su bili napisani brojevi.
Osim na jednoj.
Na toj posljednjoj lutki nije bilo broja.
Bilo je ime njegove majke.
