Maeve je prodana za dva vučna mula prije doručka — a onda su je njegova bosonoga blizanca zamolila za još više

Maeve je prodana za dva vučna mula prije doručka — a onda su je njegova bosonoga blizanca zamolila za još više

Prije nego što je sunce izašlo nad Red Creekom, Maeve Callahan već je bila predana drugom čovjeku.

Ne za novac.

Za dva vučna mula.

Stajala je u seoskoj trgovini u tankoj pamučnoj haljini, stežući malu torbu u kojoj su bile dvije zakrpane presvlake, uništene čarape i napukli češalj njezine pokojne majke. Listopadski vjetar provlačio se kroz pukotine među podnim daskama i uvlačio joj se pod kožu, dok je ujak Amos pregovarao o njoj kao da je vreća brašna.

— Korisna je — rekao je neznancu. — Zna kuhati, ribati, krpati, nositi drva. Ne žali se puno.

Maeve je držala pogled prikovan za pod.

Osamnaest godina, a vrijedila je manje od stoke.

Čovjek koji ju je odveo zvao se Gideon Reed. Ispunjavao je dovratak kao da je dio same planine — široka ramena, tamna brada, platneni kaput koji je mirisao na dim, borovu smolu i hladno meso. Lice mu je izgledalo kao da je odavno zaboravio kako se smiješi.

— Kola su vani — rekao je.

To je bilo sve.

Bez ljubaznosti.

Bez obećanja.

Čak ni laži koja bi sve učinila malo blažim.

Maeve se popela na kola pokraj vreća brašna, soli, petroleja i puščanih naboja. Red Creek nestajao je iza njih, a ona se nije osvrnula. Tamo više nije bilo ničega što bi je željelo.

Put uz planinu bio je okrutan. Borovi su se gurali uz stazu, nebo je postalo sivo, a hladnoća joj je grizla kroz haljinu sve dok joj zubi nisu počeli cvokotati.

Gideon je nije pogledao, ali joj je nakon nekog vremena bacio staru vunenu deku u krilo.

— Umotaj se — promrmljao je. — Ne vozim kući smrznutu djevojku.

Maeve je navukla deku oko sebe i mrzila to što joj je bila potrebna.

Njegova koliba stajala je na kamenoj izbočini iznad strme provalije, napola progutana drvećem i sjenom. Unutra je mirisalo na ustajali dim, prljavu posteljinu, staru mast i zapuštenost. Vatra na ognjištu gotovo se ugasila. Prozori su bili prekriveni prljavštinom. To nije bio dom.

Tada se nešto pomaknulo ispod stola.

Maeve se ukočila.

Dvoje djece zurilo je u nju iz tame.

Blizanci, ne stariji od pet godina. Bosonogi. Prljavi. Kose zamršene u čvorove. Lica umazana čađom. Dječak je stao ispred djevojčice sa sitnim stisnutim šakama, tresući se, ali spreman za borbu. Djevojčica se skrivala iza njega, s palcem u ustima, tiha i širom otvorenih očiju.

— Toby. Tess — rekao je Gideon. — Ovo je Maeve. Ostaje ovdje. Kuha. Čisti. Slušat ćete je.

Zatim je izašao.

Vrata su se zatvorila.

Maeve je napravila jedan korak prema ognjištu.

Toby je nasrnuo.

Njegovi zubi zarili su se u Maevein zglob tako snažno da joj je bol bljesnula bijelo pred očima. Maeve je zastenjala i instinktivno podigla slobodnu ruku, ali se zaustavila prije nego što ga je udarila.

Jer je vidjela njegovo lice.

Nije bio zao.

Bio je prestravljen.

Polako je spustila ruku. Toby ju je pustio i zateturao unatrag, i dalje stojeći između nje i Tess.

Maeve je izašla van, naslonila se na zid i u hladnoći suho povraćala, ali ništa nije izašlo. Zatim je obrisala usta, skupila drva drhtavim prstima i vratila se unutra.

Do noći je vatra ponovno oživjela. Odrezala je plijesan sa slanine, skuhala kukuruznu kašu, izribala dvije zdjele i stavila ih na stol ne dozivajući djecu.

Blizanci su prišli poput malih izgladnjelih životinja.

Jeli su rukama, napetih ramena, očiju koje su stalno bježale prema vratima, kao da bi ih netko mogao kazniti zato što su gladni.

Kasnije je Tess pogledala u prazan lonac.

— Još? — šapnula je.

Maevein ugrizeni zglob pulsirao je ispod rukava.

— Sutra — rekla je nježno. — Previše večeras boljet će te trbuščić.

Kad se Gideon vratio nakon što je pao mrak, snijeg mu je prekrivao ramena. Zaustavio se na pragu.

Pod je bio pometen.

Lonac je bio čist.

Vatra je gorjela mirno.

Na prljavim licima njegove djece vidjele su se čiste pruge, a Maeve je spavala pokraj ognjišta pod njegovom starom dekom, privijajući ozlijeđeni zglob uz prsa.

Prvi put, Gideon je tiho zatvorio vrata.

Prošla su tri tjedna.

Maeve je naučila gdje krov prokišnjava, koje daske škripe, kako Tess promatra sve prije nego što se usudi vjerovati, i koliko Toby mrzi glad više od stranaca. Gideon je odlazio i vraćao se sa svoje linije zamki, donoseći meso, hladan zrak i tišinu. Nije bio okrutan, ali nije znao ni kako biti nježan.

Onda je Tobyjeva groznica došla noću.

Gideona nije bilo.

Snijeg je pritiskao vrata kolibe. Vatra je bila slaba. Toby je gorio pod poderanom dekom, tresući se tako snažno da je ležaj škripao. Tess je stajala pokraj njega, blijeda i tiha.

Maeve nije imala liječnika. Nije imala susjeda. Nije imala pravi lijek.

Samo borove iglice, divlju metvicu, okrhnuti lonac i svaki stari kućni lijek koji je ikada čula šaptom u Red Creeku.

Zato je prokuhala ono što je imala.

Hladila je Tobyjevo čelo.

Pjevala je dok joj glas nije oslabio.

Pred zoru se Tess popela Maeve u krilo i objema malim rukama obuhvatila isti zglob koji je Toby ugrizao.

— Ne daj mu da ode — šapnula je Tess.

Maeve je pogledala djevojčicu, zatim Tobyjevo goruće lice, i nešto se u njoj raspuknulo.

Ta su djeca već izgubila jednu majku.

I bez pitanja su se počela držati za nju kao da bi ona mogla postati druga.

Tada se Toby odjednom umirio.

Maeve je prestala disati.

Vrata su se naglo otvorila.

Gideon je stajao ondje, prekriven snijegom, s ogoljenom panikom na licu.

— Što se dogodilo?

Maeve nije odgovorila.

Gledala je Tobyja.

Čekala.

Molila.

Zatim je dječak udahnuo jedan slab dah.

Oči su mu se otvorile i pogledao je ravno u Maeve.

— Još? — šapnuo je.

Ne još hrane.

Još nje.

Još topline.

Još ostajanja.

Maeve je obrisala suze i privukla Tess bliže.

— Da — šapnula je. — Bit će još.

I prvi put otkako je prodana prije doručka, Maeve se nije osjećala kao nešto što je razmijenjeno.

Osjećala se kao netko tko je potreban.

Cijela priča u komentarima ‼️⬇️

Gideon je još dugo klečao pokraj ležaja nakon što je Toby ponovno utonuo u slab, nemiran san.

Ruka mu je lebdjela iznad dječakove kose, ali ga isprva nije dotaknuo, kao da ne vjeruje sebi da može biti dovoljno nježan. Zatim je polako, oprezno kao čovjek koji pruža ruku prema ranjenoj životinji, položio dlan na Tobyjevu glavu.

Tess je zaspala na Maeveinim prsima, prstima još uvijek obavijena oko Maeveina ozlijeđenog zgloba.

Dugo nitko nije govorio.

Oluja je udarala o zidove kolibe. Vatra je tiho pucketala. Zora je došla blijeda i siva kroz prljave prozore.

Napokon je Gideon pogledao Maeve.

Na njegovu je licu sada bilo nešto drukčije. Ne baš nježnost. Nešto teže.

Sram.

— Spasila si ga — rekao je.

Maeve je pogledala Tobyja. Disanje mu je još bilo tanko i neujednačeno.

— Još nisam — šapnula je. — Groznica se može vratiti.

Gideonova se čeljust stegnula.

— Reci mi što trebaš.

Bilo je to prvi put da ju je pitao nešto takvo.

Maeve gotovo nije znala kako odgovoriti.

— Čistu vodu. Još drva. Svježe krpe. I ako imaš kave, treba mi jako prokuhana.

Jednom je kimnuo i ustao.

Sljedeći dan i noć Gideon se nije vratio zamkama. Nosio je vodu. Cijepao drva. Ribao kantu na koju je Maeve pokazala. Kretao se tiho i nespretno, kao čovjek koji pokušava slijediti pravila koja ga nitko nikada nije naučio.

Tobyjeva groznica ponovno je porasla nakon zalaska sunca.

Njegovo malo tijelo gorjelo je pod Maeveinim rukama, a Tess se probudila plačući bez glasa. Samo je stajala pokraj ležaja, dok su joj suze tekle niz prljave obraze, gledajući brata kao da već zna kako izgleda gubitak.

Maeve je privukla djevojčicu k sebi.

— Govori mu — rekla je tiho. — Poznaje tvoj glas.

Tess je odmahnula glavom.

— Neće me čuti.

— Hoće.

Tess se nagnula nad ležaj, drhteći.

— Toby — šapnula je. — Nemoj me ostaviti.

Gideon se okrenuo tako brzo da je Maeve vidjela samo tvrdu liniju njegovih ramena. Ali čula je kako je jednom udahnuo, slomljeno i oštro.

Oko ponoći Toby je počeo mrmljati.

Isprva je Maeve mislila da je to bunilo od groznice. Usne su mu se pomicale uz vlažnu krpu. Oči su mu treperile ispod kapaka.

Zatim je čula riječ.

— Mama.

Tess se ukočila.

Gideon se potpuno smirio pokraj ognjišta.

Toby je ponovno šapnuo, još slabije.

— Mama je rekla da se sakrijemo.

Koliba se kao da se smanjila oko njih.

Maeve je pogledala Gideona.

Lice mu je postalo sivo.

— Što to znači? — upitala je.

Gideon nije odgovorio.

Toby je okrenuo glavu, boreći se s nečim u groznici, sitnim rukama stišćući deku.

— Sakrijte se pod stol — izdahnuo je. — Ne otvarajte vrata.

Tess se počela tresti.

Maeve je to osjetila kroz djetetovo tijelo.

— Tess — šapnula je. — O čemu on govori?

Djevojčica je zarila lice u Maevein rukav.

Gideon je prešao preko sobe.

— Dosta — rekao je.

Glas mu je bio nizak, ali ispod njega se skrivao strah.

Maeve ga je pogledala.

— Ne. Nije dosta.

Na trenutak se vratio stari Gideon — šutljivi čovjek s planine, onaj koji je kupio djevojku za mule i očekivao poslušnost. Oči su mu očvrsnule. Ruke su mu se skupile uz bokove.

Tada je Toby ispustio mali, bolan zvuk.

— Ne daj mu da je odvede.

Maeveina se krv sledila.

Vani je vjetar udario u vrata tako snažno da se zasun zatresao.

Nitko se nije pomaknuo.

Zatim je Tess šapnula u Maevein rukav, tako tiho da ju je Maeve gotovo propustila čuti.

— Čovjek sa srebrnim zubom.

Gideon je zatvorio oči.

Samo jednom.

Ali Maeve je to vidjela.

Znao je.

Oluja je prošla do jutra, ali ono što je Toby rekao ostalo je u kolibi poput dima.

Maeve je pričekala dok oboje djece nije zaspalo. Zatim je izašla van noseći praznu kantu za vodu.

Gideon je bio pokraj hrpe drva, cijepajući cjepanice s više snage nego što je bilo potrebno. Svaki udarac sjekire zvučao je kao kazna.

— Tko je čovjek sa srebrnim zubom? — upitala je Maeve.

Sjekira se zaustavila.

Gideon se nije okrenuo.

— Duh — rekao je.

— Duhovi ne tjeraju djecu da se skrivaju pod stolovima.

Ramena su mu se jednom podigla i spustila.

— Brat moje žene — napokon je rekao. — Caleb Voss.

Maeve je čvršće stegla kantu.

— Što se dogodilo?

Gideonova se ruka zatvorila oko drške sjekire toliko snažno da su mu zglobovi pobijelili.

— Došao je ovamo prošle zime. Rekao je da mu moja žena nešto duguje. Rekao je da ima pravo na ono što je ostalo od zemlje njezine obitelji. Rekao sam mu da ode s mog grebena.

— I?

Tada se Gideon okrenuo.

Oči su mu izgledale starije od planina.

— I kad sam se dva dana kasnije vratio sa zamki, Sarah je bila mrtva, djeca su bila pod stolom, a pola podnih dasaka bilo je iščupano.

Maeve nije mogla govoriti.

Vjetar je prošao između njih.

— Nešto je tražio — rekao je Gideon. — Nešto što je Sarah sakrila prije nego što je umrla.

Maeve je pomislila na Tobyjev grozničavi glas.

Mama je rekla da se sakrijemo.

Ne otvarajte vrata.

Ne daj mu da je odvede.

— Koga da odvede? — šapnula je Maeve.

Gideonovo se lice promijenilo.

To nije bila zbunjenost.

Bio je to užas.

Prije nego što je uspio odgovoriti, iz kolibe se začuo zvuk.

Nije bio plač.

Nije bio Toby.

Škripa podne daske.

Maeve i Gideon okrenuli su se u isto vrijeme.

Vrata kolibe stajala su napola otvorena.

Tess je stajala na pragu, bosa u snijegu, držeći nešto malo privijeno uz prsa.

Lice joj je bilo bijelo.

— Maeve — šapnula je.

Zatim je otvorila svoju malu ruku.

U njoj je bio napukli češalj Maeveine majke.

Samo što se sada jedan zubac odlomio.

A u šupljoj dršci bila je skrivena presavijena traka papira, smeđe umrljana od starosti.

Gideon je zurio u nju kao da je napunjena puška.

Maeve ju je rasklopila drhtavim prstima.

Na njoj je bilo napisano samo šest riječi.

Djevojka nije ona za koju su tvrdili.